GLAGOLJICA
Promišljajući o frankopanskim posjedina na prostoru Karlovačke županje koji su uključeni u projekt „Dodir civilizacija“ nametnula nam se glagoljica, listine potječu iz Modruša, Oštarija, Dubovca, Ozlja, Novigrada, Draganića i drugih mjesta.
Na prostoru Karlovačke županije početkom 14 stoljeća isticao se grad Modruš kao kulturno i crkveno središte, središnje Hrvatske u to vrijeme. Dio bogate glagoljične pisane baštine danas se čuva u Svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama. Sve većim pritiskom i nadolazećom opasnosti osmanlijske vojske obitelj Frankopan napušta Modruš početkom 15 stoljeća i seli u Ozalj. Tako Ozalj postaje kulturno središte onog vremena do smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Za razliku od Istre i Kvarnera s otocima gdje je velik broj zapisa u kamenu (Baščanska ploča, Valunska ploča) na našem području do danas poznata su tri zapisa u kamenu , na ulaznim vratima Svetišta Gospe od Čudesa u Oštarijama, crkvi Svetog Antuna u Zadobarju i na ostacima fragmenata sa grobnice obitelji Hotković u crkvi Svetog Vida.
Brojne glagoljaške listine sakupio je Ivan Kukuljević Sakscinski i priredio u djelu Acta Croatica, jedan dio objavljenih listina čine i listine iz Modruša, Dubovca, Otoka (Mekušja), Ribnika, Ozlja i Draganića i drugih mjesta današnje Karlovačke županije. Velik broj glagoljaških listina i bravijara nalazi se u muzejima i knjižnicama u svijetu npr. Pariz, Kijev itd. Francuski kraljevi prilikom polaganja prisege ruku su polagali na brevijar ispisan glagoljicom.
O važnosti glagoljice u Europskom kontekstu govori nam i pismo pape Inocenta IV., Senjskom biskupu Filipu o papinom dopuštenju da biskup vrši bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku iz knjiga pisanih glagoljicom. Njegova važnost je u tome da po prvi put jedan katolički biskup dobiva dopuštenje da služi misu na materinjem jeziku. Pismo je jasan i izravan dokaz prihvaćanja glagoljice i slavenskog bogoslužja u hrvatskim krajevima. Time je postavljen temelj za ulazno razdoblje hrvatske glagoljične kulture u XIV. i XV. stoljeću. Pismo se danas čuva u Tajnom vatikanskom arhivu.
Glagoljicu su istraživali i o njoj pisali Ivan Kukuljević Sakscinski, Ljudevit Gaj u časopisu „Danica“, Radoslav Lopašić, Rudolf Strohal, Vladimir Mažuranić,
Vatroslav Jagić, u novije vrijeme akademik Josip Bratulić, Darko Žubrinić, Društvo prijatelja glagoljice iz Zagreba, Mali glagoljaši iz Zadra i učenici PŠ Oštarije.
Važnost i značaj glagoljice u povijesti i kulturi hrvatskog naroda prepoznata je 2014. godine kada je glagoljica odlukom Ministarstva kulture uvrštena na listu nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.
Vlada Republike Hrvatske tijekom predsjedanja Europskom unijom u mandatu od 1. siječnja do 1. srpnja 2020. godine jasno je isticala glagoljicu kao kulturni indentitet Republike Hrvatske.
Udruga Zraka iz Draganića od 2010 godine istražuje glagoljicu na prostoru Plemenite draganićke općine u 14 i 15 stoljeću, prezentirali smo danas poznate listine iz 1430, 1436, 1463, 1507,1519 (dvije) 1550 (dvije) i 1553 godine. U suradnji s Društvom prijatelja glagoljice organizirali smo predavanja i radionice 2016 godine, gosti predavači prof. Darko Žubrinić i gospodin Stjepan Bahert. Predavanje na Stručnom skupu 2016 godine o značaju i važnosti glagoljice u nacionalnim ali i europskim okvirima održala je profesorica Biserka Draganić. U suradnji s OŠ Draganić 2018 godine organizirali smo projektni dan na temu glagoljica i ugostili učenike i nastavnike PŠ Oštarije.
Valorizirajući izvore iz prošlosti i današnja nastojanja u prezentaciji i popularizaciji glagoljice u 2019 godini odlučili smo se za izradu slova „D“ i njegovo postavljanje u park OŠ Draganići. Postavljeno glagoljično slovo ima tri značenja, slovo „D“ , broj „5“ i značenje „dobro“, slovo je ujedno i prvo slovo mjesta Draganić. Pomoć u realizaciji projekta pružila nam je MIOŠ iz Karlovca, školska ustanova koja provodi osposobljavanje učenika za zanimanja graditeljske struke. Učenici drugog i trećeg razreda MIOŠ-a smjer monter suhe gradnje Ivan Mlinarić, Stipe Kezić, Ivan Škrtić, Antonio Budišćak uz stručnog učitelja Safeta Šumar i domara škole Petra Svilić izradili su slovo, koristeći siporeks blokove i vezivni materijal u izradi.
23. studenog 1433. Odrjan, sin Ivanov, prodaje zemlju Štefanu Iliiću i njegovim sinovima.
Va ime Božie, Bg daj amen. Let gospodnjih 1430 treto teče, novebra 20 tri. Ja Odrijan, sin Ivanovi, govorim i svidočim ta list mojim jezikom, kako prodah Štifanu Ilijiću i nega sinom Kušeti i Blažu i Jureti, nim i nih poslidnim, prodah jim jednu zemlu, ka je pri hrasti na poludnik. Toj zemlji jest kotar ot potoka gori v hrast, ot hrasta niže vrhom po razliv niže prikrižja na uvrati, doli v potok. A međaši su Jurje Fabijanić z bratiju. I tu istu zemlu prodah za 3 grivne, 3 za 70 beči, više rečenomu Štefanu š nega sinom, sa vsim tim sadom, ki je na toj zemlji v tom više rečenom kotaru. I gda predavahu tu istu zemlu, tada ponudih nu meju bratiju bližnu i dalnu, prija kupa štifanova; i gda je netiše bližni kupiti, tada ju prodah više rečenomu Štifanu š nega sinmi. Oni ju mani lipo platiše, a ja ju nim prodah s domitom. Ka bi strana to porekla, plaća gospodinu 30 grivan, a svoi dog (tako) pogubla. I na to biše aldomaš nici dobri ljudi: prvi Šimun sin Benedikov, ke na to Boga molil, 2. Gmazoi sin Stipanov, 3. veliki Laclav, 4. Valent sin Ivanov, 5. Pstane sin Mikov, 6. Jurič sin Ilijin, 7. Jure Fabijanič, 8. Kuše Fabijanić. I na videnie vse bratie ta list bi pisan na pečat plemensku, da je tvrdo i virovano. Va to vrime biše župan Marko v Plemeni. Pečat je odtrgnut. Izvornik na pergameni u mojoj sbirci.